Ne treba biti mnogo mudar niti pametan pa shvatiti kako rođenje nije ništa drugo do startna pozicija na trkačkoj stazi koja vodi direktno u smrt:
Nečujno, tiho vrijeme leti
Tragove ostavlja, svemu se sveti
I t’jelu i duši, nanosi rane
Spomenar sjetni na prošle dane
Baš kao zrnca iz pješčanog sata
Ističe moja posljednja rata
Decenije, godine, sedmice, sati
Dio su zajma što mora da se vrati
Jer život je kredit, vratit’ se mora
Što manje je rata, to veća je möra
S’jede su vlasi prošarale kosu
Pjege staračke po licu i nosu
Od nekad mladog živahnog t’jela
Koža se tanji, širi se ćela
Ni brada mi nije crna k’o prije
Bjelilo u njoj sve teže se krije
Slabije vidim, đozluke trebam
Bez njih na dalj ni čitati ne znam
Kičma me boli, (pred)osjećam kišu
Ljekari u karton sve češće mi pišu
Hrčem po noći, svako se smije
A ja sam se drugima smijao prije
Još mnoge tegobe godine nose
Oštre k’o britva bez milosti kose
Iako ''tek'' mi je trideset neka
Svakoga trena šansa je vel’ka
Da Melek smrti i meni svrati
Te kraj me stigne, što dugo me prati
Zadnje trenutke života već brojim
Uskoro stiže ono čeg’ se bojim
Duša ubrzo napustit će t’jelo
Haba se moje trošno od’jelo
Razdužit ga moram, poput regruta
Što dođe do kraja vojničkog puta
A nada mi duga i živjeti želim
S drugima dun’ja još hoću da d’jelim
Al’ edžel ističe i vječnost me vabi
Gdje ću da skončam? Oprosti mi Rabbi!
Scenarij smišljam, ideje se roje
I k’o da već vidim t’jelo svoje,
K’o led je hladno na podu leži
Plahta na njemu, koža se ježi
Jecaj i plač, okružuje mene
Rodbina brižna od tuge vene
Skrhani bolom, patnjom i tugom
Žale za ocem, bratom i drugom
Jedan za drugim (ne)znanci stižu
Govori hvale, dugo se nižu
A ispod ove imanske žbuke,
Kriju se gr’jesi, mane i bruke
Jer Rabbu ništa skriveno nije
On dobro zna šta Knjiga mi krije
Vakat je doš’o, moram da idem
Posljednji put niz stube da siđem
Ne mogu sam, drugi me nose
Lica im tužna, suze ih rose
Kupanje zadnje sada me čeka
Jer smrt je bolest, nema joj l’jeka
Već gasule moje ledeno t’jelo
Ćefini će biti moje od’jelo
Obično platno neznane marke
Kroje ga vješte hodžine šake
Za pola sata il’ nešto manje
Hodža na meni pokaza znanje
A pred dženazu, pitanja znana:
''Ima l’ halala za ovog insana?''
Ako je dužan, rod će da vrati
Nemoj da džaba u kaburu pati
''Halal mu bilo!'', spontano kažu
Allahu Dragi, ne daj da lažu!
Spreman sam, evo, za duga puta,
U jednom pravcu, poznata ruta
Drveni brod spreman me čeka
Od luke me d’jeli tek mala r’jeka
Tabut je lađa na kojoj plovim
R’jeka su ruke onih koje volim
Stigoh u luku, Mezar joj ime
Usidren čekat ću ljeta i zime,
Do trena kad sve će postati prah
Dana u kojem će vladati strah
I već sam na dnu, gore je graja
Lopate tutnje, trudi se raja
Trpaju žurno jer žele ići
Valja im kući na ručak stići
Zemljana kiša po meni pada
Tek slabašni strop štiti me sada
Prije il’ posl’je i on će pući
Bez krova ću ostat', a zemlja će ući
Onda tišina, mrtvilo vlada
Gasi se moja posljednja nada
Povorka tiha, nesta' u daljini
Ostadoh sam u mračnoj dubini
Korake njihove u kaburu čujem
''Ne id’te'', vapim, od smrti bolujem!
Al’ natrag nema, kabur mi je stan
Istina jasna, ne košmar nit' san
U njemu je tama, a mraka se bojim
I gosta što dođoše zadatkom svojim
Na ispit je doš’o i ovaj pobro
Pitanja sl’jede znana mi dobro:
''Ko ti je Gospodar, poslanik i vjera?
Kaži nam, hajde!'', dvojac me tjera[4]
Da l’ ću da mucam il’ zborit ću jasno
Da l’ ću šaputat' il’ pričat ću glasno?
Ako mu Allah snage ne dadne
I ovaj će jadnik na testu da padne
A rodbina još će roniti suze
Sudbinu krive što člana im uze
Popiše kahvu i goste već prate
Još vr’jeme neko svi će da pate
Duše ih bole i suze će liti
Pričat će sjetno da teško će biti,
Zaboravit ga nećemo, oni će reći
Al’ vr’jeme leti i sve će poreći
Malo-pomalo u zaborav padam
Samo se dovi još njihovoj nadam
Godine lete, vjekovi, ere
Zemlja je gladna, slasno me ždere
Meso mi truhne, jedu me crvi
Nisam ni zadnji, a nisam ni prvi,
Od čijeg t’jela ništa ne osta’
Sem koščice repne, al’ i to je dosta,
Da Onaj ko iz ništa stvara sve
I mene proživi, iz koščice te
A onda krik! Strašan i jak
Zemlja se trese, nestaje mrak
Potres sve drma, dižu se ljudi
Hodaju čudno k’o da su ludi
I svako tek svoje gr’jehe nosi
Na Mahšer žure goli i bosi
Niko u nikog gledati neće
Ima l’ od ovog nevolje veće?!
Na sud su došli, čekaju reda
Prizor je strašan, djeca su s’jeda!
Sunce je sišlo do iznad glava
Užas svud vlada, trepet i strava!
Djela se važu na preciznoj Vagi
Ne pomaže majka nit' otac dragi
Novac ne vr’jedi, sada je jasno
Ni slava, ni moć, shvataju kasno
Danas se samo iman mjeri
Kakav si bio u islam vjeri
Da l’ si Allahu na sedždu pad'o
Da li si namaz obavlj’o rado
Za njega prvo pitan ćeš biti
Uzalud tada suze ćeš liti
Povratka nema nikom od nas
Samo kod Rabba tamo je spas
Ovako nekako bit će, il’ slično
Svako će od nas doživjeti lično
Trenutak smrti, kabur i Sur
I sve o čem’ priča sura nam Tur
Insan sam bio skrojen od mana
Sva djela moja Rabbu su znana
Farzovi manjkavi, malo nafila
Gr’ješenje moja struka je bila
Ruke mi prazne, opskrba tanka
Dobra mi djela k’o pero su lahka
I ništa ja nemam sem nade u Rabba
Bez rahmeta Njegova sve mi je džaba
Milost On Svoju ne spusti l’ na mene
Duša će s t’jelom ka Vatri da krene
Zato se Njemu Jedinom jadam
Samo se Njegovom oprostu nadam
Rob Tvoj gr’ješni ruke Ti diže
Još malo pred Tebe na sud on stiže
Gr’jesi mu brojni k’o morske kapi
Jadan je, b’jedan, za oprostom vapi
Al’ milost Tvoja od srdžbe je veća
Za sve je ljude to istinska sreća